Geslo godine > 2013

Godina priznanja

 

Naš Veleapostol je na novogodišnjoj službi Božjoj u Hildesheimu dao nekoliko značajnih naputaka kako se može ostvarivati geslo koje je izabrao za 2013. godinu, naime „Godina priznanja“. Kao osnova za tu službu Božju poslužio je sljedeći tekst:

 

 „Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim“ (Matej 10, 32).

 

Evo glavnih misli s te službe Božje:

 

Hrabrosti i odvažnosti su imali naši očevi i majke, oni koji su prije 150 godina osnivali i podizali zajednice. Oni su veoma često i otvoreno priznavali svoju vjeru. Drugačije ne bi ni bilo moguće osnivati zajednice.

 

Ne želimo zaostajati za njima i podsjetit ćemo se važnosti priznavanja prema gore citiranom biblijskom tekstu.

 

Priznati svoju vjeru u Isusa znači odvažno stati pred ljude u smislu apostola Petra koji je pred Velikim vijećem priznao: „Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti“ (Djela apostolska 4, 12).

 

Priznanje nije međutim samo stvar riječi, nego i stvar djela. Pritom čovjek treba iskazati svoje cjelokupno držanje koje ga prožima i koje govori i priznaje njegovu vjeru samo po sebi.

 

Što priznajemo? (usp. Hebrejima 13,8)

Isus Krist jučer: On je za nas umro i uskrsnuo.

Isus Krist danas: Gospodina nalazimo u apostolima.

Isus Krist navijeke: Očekujemo njegov dolazak.

 

Koja su obilježja priznanja?

 

Ona pretpostavljaju vjeru u Krista, ljubav prema Kristu i nadu u Krista.

Zauzeti stav, kada se od nas to očekuje. Ima situacija u svakodnevnom životu kada se nađemo pred posebnim izazovima. Tada valja pokazati svoje pravo lice i svoje uvjerenje.

Biti jasan. Čovjek mora također jasno reći što je na stvari.

Biti vjerodostojan. To znači da čovjekovo cjelokupno držanje i ponašanje moraju biti u skladu s onim što priznaje, što ispovijeda kao svoju vjeru. Govoriti i samo zanosno pričati ne znači biti uvjerljiv.

Biti neustrašiv. Ponekad se bojimo kako će ljudi prihvatiti naše svjedočanstvo, kako će shvatiti naše priznanje, te smo možda donekle suzdržani. Ako neustrašivo svjedočimo svoju vjeru, naše će nas okruženje na kraju početi cijeniti i poštivati.

 

Kako priznajemo svoju vjeru?

 

Nema jedinstvenog odgovora koji bi zadovoljio sve moguće slučajeve. Početi moramo u najužem krugu, u obitelji. Zašto si jednom uzajamno ne priznamo što nam je važno, da za nas zapravo ovozemaljske stvari nemaju pretjerano bitnu ulogu, nego da nam je važaniji vječni cilj? Takvom stavu moramo poučiti i svoju djecu; o tome treba razgovarati!

 

Ovo geslo koje nam je dao naš Veleapostol neće nas pratiti samo tijekom ove godine, ono nas treba pratiti sve do Kristovog ponovnog dolaska. Jer ne možemo biti istinski novoapostolski kršćani, a da ne priznajemo svoju radost što smo sreli Isusa (vidi kako se Isus objavljuje Samarijanki na Jakovljevom zdencu, Ivan 4, 1-42).

 

Stoga je danas više nego ikada zadaća službenika pripremati i održavati službe Božje na kojima će se braća i sestre ugodno osjećati i doživljavati radost. I druge ćemo rado pozivati tamo gdje doživljavamo radost.

 

Ovdje se spominjemo svoje braće i sestara u prvoj apostolskoj zajednici. Prema Djelima apostolskim 2, 42-47 su vjera i priznavanje išli ruku pod ruku. Oni su prihvaćali nauku apostola i bili postojani u tome, to jest nikada ne prestajali – doživljavati Božja čudesa – njegovati zajedništvo, prije svega poštivati jedan drugoga, pomagati jedan drugome, i „... i zajedno su uzimali hranu vesela i priprosta srca. Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda“ (djela 2, 46. 47). To znači priznavati! Kako je izgledao strah priznavanja? „A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu“ (Djela 2, 47).

 

Radujem se da naša Crkva ove godine slavi jubilej 150-godišnjice postojanja te da braća i sestre radosnim priznavanjem svoje vjere pridonose zamahu u razvoju Novoapostolske Crkve.

 

Uz srdačne pozdrave

 

vaš

Markus Fehlbaum

 

Novoapostolska Crkva u Republici Hrvatskoj © 2017