Draga braćo i sestre, opet se nalazimo pred još jednom službom Božjom na kojoj duše s onoga svijeta mogu primiti svete sakramente. Zauzmimo se stoga srdačnom molitvom i s posebnim suosjećanjem za one koji su u dubokoj osamljenosti morali napustiti ovaj svijet.
Pritom mislimo u prvom redu na one ljude koji su umrli tijekom ove pandemije koronavirusa, a da njihovim najbližima nije bilo dopušteno da ih još jednom posjete u bolnici i rastanu se od njih. I u Zapadnoj su Africi za vrijeme epidemije ebole prije nekoliko godina umrli mnogi ljudi posve osamljeni i napušteni. Mnogi od njih sami kod kuće – i nitko nije došao da im u zadnjim trenucima života stisne ruku i uputi riječ utjehe.
I na istoku Ukrajine su proteklih nekoliko godina u ratnom okruženju sasvim sami umrli mnogi ljudi – primjerice vojnici koji su čeznuli za povratkom kući i za susretom sa svojim najbližima. Mnogi kao žrtve zločina nisu mogli umaknuti svom mučitelju te su sami umrli u teškim bolovima, daleko od ljudi koji bi im mogli pomoći.
Naveo sam samo nekoliko primjera koji me diraju u srce. Slično stanje napuštenosti i osamljenosti može potrajati i na onome svijetu i mnogi su ljudi ponijeli taj teret sa sobom u vječnost. Želimo moliti za te duše da iz svoje bolne usamljenosti uđu u vječno zajedništvo s Isusom Kristom kako to izriče i naše ovogodišnje geslo.
Pritom mislim na riječi psalma 26,16: „Pogledaj na me i smiluj se meni, jer osamljen sam i nevoljan!“ Neka tako naš nebeski Otac po žrtvi svog Sina izbavi sve duše zarobljene u žalosti, nevolji i strahu i neka ih iz osamljenosti i napuštenosti uvede u zajedništvo s njime. Čvrsto vjerujemo da se to događa po djelovanju apostola na službi Božjoj za pokojne, to jest po njihovom udjeljivanju svetih sakramenata krštenja vodom i Duhom i Svetog zapečaćenja. Duše na onome svijetu osjećaju blagotvorno djelovanje našeg suosjećanja i naše molitve.