Zašto molimo? Što molitvu čini molitvom? Što je potrebno za aktivan molitveni život? Misli o razgovoru s Bogom – iz pera našeg Veleapostola.
Molitva kao sastavni dio službe Božje
Kada se govori o molitvi, najprije pomislimo na molitve unutar službe Božje. Značajni sadržaji molitve su klanjanje, zahvala, prošnja i zagovor. Molitve koje se izgovaraju na službi Božjoj nisu izraz zahvale, prošnji i briga predvoditelja službe, nego izražavaju ono što tišti cjelokupnu zajednicu.
Javna molitva na službi Božjoj ukazuje sudionicima službe Božje na važnost privatne molitve za vjerski život. Molitva na službi Božjoj treba ohrabriti vjernike da i sami mole, i to ne samo u teškim situacijama, kada više ne vide izlaz i kada ih obuzima očaj, nego u svim situacijama života.
Osobni odnos s Bogom
Osobna molitva, međutim, pada često u drugi plan. Osim toga, trebali bismo, ako smo odgovorni za vjerski odgoj djece, redovito moliti s njima kako bi saznali da molitva ne spada samo na službu Božju nego i u svakodnevni život.
Kada molimo, onda to treba ponajprije biti izraz naše vjere, jer je bez vjere besmisleno zazivati Boga i tražiti odgovor od njega. Vjernik zna da se Bogu može uvijek obratiti i očekivati od njega odgovor. Čovjek je Božje stvorenje, njegova slika i prilika i stoga je on taj kome se Bog obraća.
Iskustvo nas uči da kroz molitvu možemo doživiti i prepoznati Boga, da se on zanima za naše stanje i naše poteškoće te da nas prati na našem putu. Tako je molitva i izraz unutarnjeg stava, kojem je svojstveno da se pouzdaje u Boga. Tko moli treba znati koji su sadržaji sastavni dijelovi molitve.
Unutarnji i vanjski stav
Molitvu, na primjer, može pratiti određen izraz i govor tijela:
- sklopljene ruke, da bi se i na taj način signaliziralo da se ne bavimo ničim drugim, već da samo razgovaramo s Bogom.
- Čovjek koji za vrijeme molitve kleči pokazuje da se ponizuje pred Bogom, da ga slavi kao Svemogućega, Uzvišenoga i Milosrdnoga.
- Zatvorene oči kod molitve pomažu da mu ništa ne odvlači pažnju, dok razgovara s Bogom.
Već po izvanjskom držanju postaje, dakle, jasno da se molitelj želi sasvim posvetiti Bogu. Molitva proizlazi iz neposredne čovjekove potrebe da se obrati Bogu, da mu zahvali za sve što je primio te da ga moli za potporu i pomoć. U molitvi je čovjek uvijek onaj koji prima, čak i kada se, kao Isus u Evanđelju po Luki 22, 44, bori s Bogom ili izlazi pred njega s nekim zahtjevom. U molitvi se na kraju krajeva radi o milosti i spasenju, za čime čovjek teži i koje mu Bog može udijeliti.
Ako priznajemo Boga – Oca – kao Stvoritelja, Isusa Krista kao Otkupitelja i Duha Svetoga kao Novostvoritelja, onda ćemo to u molitvi i iskusiti. Tako će naše priznavanje i vjerovanje s jedne strane postati dijelom našeg života, a s druge strane će nam klanjanje, zahvala, prošnja i zagovor razotkriti narav Božju. Stoga je molitva značajan izvor neposredne spoznaje Boga.
Molitva: klanjanje
Molitva je klanjanje. Čovjeku ulijeva strahopoštovanje sve božansko što doživljava kao svemoguće, veličanstveno, tajanstveno i uzivšeno. Klanjanje prethodi prošnji i zagovoru. Klanjamo se sâmome Bogu, jer on nadilazi sve što čovjek može neposredno iskusiti i jer mu nema granica.
U Starom je zavjetu jedini legitimni objekt klanjanja Bog Izraela, koji je ujedno stvoritelj svemira. Novi zavjet govori da Isusu Kristu i Duhu Svetom isto tako dolikuje klanjati se kao Bogu, Ocu. Duhu Svetom se valja klanjati kao prisutnosti Božjoj i Novostvoritelju. Kroz uzašašće Isusa Krista postaje posve jasno da priliči klanjati mu se: „Oni padoše ničice pred njim pa se zatim s velikim veseljem vratiše u Jeruzalem“ (Luka 24, 52).
Molitva: zahvala
Zahvala proizlazi iz uvjerenja da je čovjekov cjelokupni život određen odnosom prema Bogu. Tko zahvaljuje, zahvaljuje ponajprije za sebe samoga, za svoj život, bez obzira da li je prema ljudskim mjerilima uspješan ili nije. U toj zahvali dolazi do izražaja da je Bog stvorio svijet i da ga održava te da se čovjek smatra dijelom tog svijeta. Iskustvo zaštite, pratnje i milosrdnog obraćanja potiče čovjeka na zahvalnost.
Molitva: prošnja
Ponekad se čini da je molitva prije svega prošnja; i molitva Očenaš koju nas je naučio sâm Isus sadrži mnogo prošnji. Obraćanje Bogu prošnjama jasno poručuje da je Bog onaj kome se čovjek može obratiti u svim situacijama života.
Molitelj ugrađuje u molitvu svoju vlastitu situaciju. Tko moli Boga za nešto, prepoznaje u njemu pomagatelja i davatelja života. U molitvi čovjek osjeća da je Bog milosrdan i da mu je naklonjen. Molitva se temelji na saznanju da se Bog obraća svom stvorenju i da ga ljubi.
Molitva: zagovor
Zagovor proizlazi iz saznanja da vjernik ne živi svoju vjeru sam, nego u zajedništvu s drugim vjernicima. Osim toga, molitelj zna da je stvoren na sliku i priliku Božju, da je povezan s drugim ljudima i da se zajedno s njima nalazi u zajedništvu stvorenja Božjih.
Zagovor je i sadržan u zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. Prošnja da Bog sačuva druge ljude, da ih štiti i da im dade spasenje, čuva vjernika pred opasnošću da poželi spasenje samo za sebe.
Sve što čovjeka pokreće i što se odigrava u njegovom srcu, osobne i tuđe nevolje i želje dio su molitve. Isto tako i strahovi i radosti, zdrav i bolestan život, život na samrti, ljepota prirode i čovjekova življenja u zajedništvu i požrtvovnosti, ali isto tako i ono tajanstveno, ono razorno što čovjek nanosi prirodi i drugim ljudima pripada u molitvu. Molitva je, dakle, neizostavna da bi život bio određen vjerom i nasljedovanjem.
Misli Veleapostola