Prve nedjelje u ožujku održava se služba Božja za pokojne. Odnos prema pokojnima značajan je aspekt novoapostolske vjere; iz njega nam proizlazi uvjerenje da živi i mrtvi u jednakoj mjeri mogu primati sakramente. Primanje sakramenata i vjera u Isusa Krista su pretpostavka da bi čovjek stekao puno zajedništvo s trojedinim Bogom. Trebamo biti svjesni da se među živima i mrtvima okuplja zaručnica – zajednica.
Službe Božje u ožujku su u znatnoj mjeri povezane s temom „muka“.
Druge nedjelje je u središtu propovijedi trpeći sluga Božji koji se pojavljuje u Izaijinoj knjizi. Isus je sluga Božji koji trpi za ljude i solidaran je s njima u njihovoj patnji.
Na službi Božjoj treće nedjelje spominjemo se uspostavljanja Svete večere. Sveta večera je jedini sakrament koji se udjeljuje uvijek iznova i koji nas jača. U tom sakramentu su prisutni tijelo i krv Kristova – stvarnost koja nadilazi sve što možemo i zamisliti.
Na Cvjetnicu, četvrtu nedjelju u ožujku, spominjemo se Isusovog ulaska u Jeruzalem. Isus se objavljuje kao Kralj Izraela i njegovi ga učenici prihvaćaju kao takvog. Isusovo kraljevstvo – a to nisu shvaćali ni njegovi učenici ni njegove neprijatelji – nije obilježeno političkim interesima, već željom da se ljudima jasno ukaže na Božju pravednost.
Na službi Božjoj na Veliki petak u središtu našeg razmišljanja je Isusova žrtva i smrt. Njegova smrt nije obična smrt, već događaj koji se odnosi na čitavo čovječanstvo. Njegova žrtva koristi svim ljudima. Ona je osnova spasenja i svega onoga što očekujemo za budućnost.
Pete nedjelje slavimo blagdan Uskrsa, blagdan Isusovog uskrsnuća. Po uskrsnuću se pokazuje da sramotna smrt koju je Isus morao podnijeti nije bila poraz, već pobjeda koju je Isus izborio nad zlom. Isusovo uskrsnuće je preduvjet za naše uskrsnuće. Nakon uskrsnuća Isus je javlja u novom svjetlu, jer sada pred svijetom postaje jasno da je Bog djelovao po njemu i da je Isus Krist put prema potpunom zajedništvu s Bogom.