Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist?
Jakovljeva 2, 15-16
Vjera postaje vidljiva kroz djela.
Uvod
Gore navedeni biblijski odlomak obrađuje temeljni problem kršćanskog života: odnos između vjere i djela. Je li naša vjera samo ispovijedanje vjere riječima ili se pokazuje i djelima?
Na prvi pogled čini se da postoji napetost između Pavla i Jakova. Pavao naglašava opravdanje samo vjerom, dok Jakov ističe važnost djela. Međutim, to nije proturječje; naprotiv, to su dvije strane iste istine (KNaC 4.8.2).
Pavao upozorava na oslanjanje na vlastita djela kada je u pitanju spasenje. Jakov, s druge strane, upozorava na vjeru koja nema utjecaja na svakodnevni život.
Djela kao plod žive vjere
Vjera koja nas ujedinjuje s Bogom nikada nije neaktivna. Ona se pokazuje našim postupanjem. Naša djela nas ne čine pravednima, ali su vidljivi znakovi da je naša vjera živa i vode tome da postanemo sličniji Kristu. Pokazuju da Bog djeluje u nama i preobražava nas (Jakovljeva 2,15-17).
Djela žive vjere
Jakov ukazuje na praktične stvari poput odjeće, hrane i suosjećanja. To su male, ali konkretne geste ljubavi prema bližnjemu. Vjera koju podržava božanska ljubav očituje se i u:
- strpljenju s bližnjim.
- spremnosti da oprostimo onima koji su nam nanijeli nepravdu (Luka 23,34a).
- milosrđu, u tome što ne tražimo samo svoja prava, već smo i spremni odreći se svojih radi drugih i zauzeti se za njihova prava.
- utjehi i nadi, koje dijelimo jer tu nadu nosimo u sebi i ona nas neprestano tješi.
Prema tome, vjera se ne očituje u velikim izjavama, već u življenoj ljubavi. Ljubav je inventivna i uvijek pronalazi načine kako bi konkretno postala doživljiva.
Vjera koja daje snagu
Živa vjera daje nam povjerenje u Boga. To povjerenje nam omogućuje da ne zaboravimo bližnjega, čak ni u teškim situacijama (Ivan 19,26-27).
Iz naših iskustava vjere raste snaga da budemo tu za druge, čak i ako nas to nešto košta.
Kontekst: Jakovljeva poslanica jedna je od takozvanih katoličkih (općenitih) poslanica. To su pisma upućena ne jednoj osobi, već cijeloj kršćanskoj zajednici. Izražava da je djelo neizostavan dio vjere (KNaC 4.8.2). Jakovljeva poslanica jasno daje do znanja da kršćani ne mogu ignorirati patnju, brigu i poteškoće drugih, već bi se trebali truditi ublažiti ih.