Prve i druge nedjelje u kolovozu bavimo se temom „življenja kao kršćanin“. Treća i četvrta nedjelja posvećene su temi „zajedništva“.
Kao što nam prva nedjeljna služba Božja jasno pokazuje na temelju susreta Isusa sa ženom na Jakovljevu zdencu, „živjeti kao kršćanin“ uvijek uključuje priznavanje Isusa. Duh Sveti potiče one koje uistinu vjeruju u Isusa kao Gospodina i Spasitelja da i svjedoče tu vjeru. Ako je naša vjera nijema – ako nas ne tjera da ju ispovijedamo – trebali bismo se intenzivno moliti za promjenu.
Propovijed druge nedjelje poručuje da život s Kristom uvijek uključuje aspekt milosrđa. Propovijedanje evanđelja ne zanemaruje životnu stvarnost, već se s njome suočava. Govorimo o takvom suočavanju sa stvarnošću koje uključuje primjećivanje tuđe nevolje, razgovor o njoj i potragu za načinima da se pomogne. O našoj vjeri najbolje govore naša dobra djela.
Kad se treće nedjelje bavimo temom zajedništva, trebali bismo imati na umu kako se nastojanje da budemo čim sličniji Isusu Kristu, da postanemo slika Kristova, ne smije razumijevati kao događaj koji se tiče samo naše osobe. Smisao mu nije poticanje egoizma spasenja. Naprotiv, tom cilju možemo težiti samo u zajednici vjernika, onih koji primaju sakramente i slušaju riječ evanđelja. Taj cilj možemo milošću Božjom postići u novom stvorenju.
Zajedništvo s Kristom, zajedništvo jednih s drugima, o čemu govorimo na četvrtu nedjelju, uvijek znači i zajedništvo s Kristovim patnjama. To može funkcionirati na različite načine. Patiti s Kristom može značiti da će društvo u kojem netko živi s njime postupati neprijateljski ili ga čak progoniti zbog evanđelja. Ali to također može značiti da netko pati zbog činjenice da se kršćanska vjera više ne shvaća ozbiljno i da se standardi koje evanđelje postavlja, a koji uključuju solidarnost sa slabima i obespravljenima, odbacuju kao nešto što nema veze sa stvarnošću.