Propovijedi i bogoslužja u lipnju vezana su uz očekivanje, poslanje i djelovanje Duha Svetoga. Duh Sveti, poput Oca i Sina, jest pravi Bog. Nicejsko-carigradsko vjerovanje1 kaže: „Vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima“ (KNC 2.2.2).
Služba Božja prve nedjelje u lipnju još je uvijek u znaku iščekivanja Duha („predduhovno razdoblje“). Učenici se povlače na molitvu, čekajući obećanu silu Duha Svetoga. Kroz zajedničku molitvu jača se jedinstvo među njima. Ovo je model za kršćansku zajednicu, jer ona svoje jedinstvo crpi iz zajedničke molitve, u kojoj se također može moliti za poticaje iz Duha Svetoga.
Moćno djelo Duha Svetoga tema je službe Božje na blagdan Duhova. Duh Sveti nam otkriva Božju prirodu i upućuje nas prema Isusu Kristu, koji je put do savršenog zajedništva s Bogom. Duh Sveti nam također daje uvid u našu prirodu, naime da smo grešnici koji su potpuno ovisni o Božjoj milosti. Blagdan Duhova („Pedesetnica“) nas podsjeća da nas Duh Sveti osnažuje da hrabro i jasno naviještamo Isusovu poruku.
Treća nedjelja je Nedjelja Svetog Trojstva (lat. „Trinitatis“). Propovijed govori o jedinstvu i raznolikosti darova Duha Svetoga koji postaju vidljivi u zajednici kršćana. Ove se godine također prisjećamo Nicejsko-caridgradskog sabora (održanog 325. godine), koji je bio ključan za formuliranje vjerovanja o Trojstvu. Kroz taj sabor, čiju 1700. obljetnicu slavimo ove godine, otvorilo se novo razumijevanje Boga kojeg karakterizira ljubav i spremnost na razgovor: Vječni Bog nije usamljen u sebi, već vječno ljubeći pandan Oca, Sina i Duha Svetoga.
Četvrta i peta nedjelja imaju za temu „Crkvu Kristovu“, koja je utemeljena među ljudima od Pedesetnice i koju prati Duh Sveti. Crkva je stup istine i ima zadatak čuvati i naviještati Kristovo evanđelje u njegovoj cjelovitosti i bez izmjene. To neizbježno uključuje naglašavanje spasenjskog značaja patnje i smrti Isusa Krista. Želimo biti svjesni: Evanđelje je „riječ križa“.
- Nicejsko-carigradsko vjerovanje (ili Nicejsko-carigradski simbol vjere), najrašireniji je tekst Vjerovanja u kršćanskim Crkvama. Prihvaćeno je 381. godine na Prvom carigradskom saboru, a predstavlja proširenje ranijeg Nicejskog vjerovanja koje je prihvaćeno 325. godine, na Prvom nicejskom saboru. Ovo Vjerovanje, kao sažeti izričaj svoje vjere, pokraj Novoapostolske Crkve prihvaćaju i Rimokatolička Crkva, Pravoslavne Crkve, Istočne pravoslavne Crkve, Asirska Crkva Istoka, Engleska crkva, Luteranske crkve i većina ostalih protestantskih crkava. ↩︎